Uživao sam cijeli rujan
lomeći običnosti...
izbjegavajući dosadu
i poluprazne riječi.
A sada jednostavno
opet dolazi vrijeme
susreta i promjene.
Izlazim iz svoje olovne
fluorescentne magle,
ali se ne prepuštam porivu
da poletim u daleke visine,
već se putem pripremam
za modru, mušku tišinu
i
zaranjam u jezgru dubine.
Tvoje tople misli i dah beskrajne zrake sunca zadržavaju u okrilju sumraka; lice ti miriše rastućom hrabrosti odajući sreću života. Čežnjom izgubljen pa pronađen, duboko prolazim tvojim usnama svu svoju snagu predajući tvom nasmijanom utočištu. Zakovitlani vjetar želja čeka naš prolazak kroz dolinu naranči odnoseći daleko naše misli o povratku. Ostanimo zauvijek; sjajna privlačnost agruma zove nas u vječnost. Usnimo aromatični san, žarni san u dolini nara. Upijmo erotični zrak koji sjaji s mjeseca, u neodgodivi svitaj dodira požnjimo se sad!
Ako smo, zapravo, zrak u prolazu,
pero koje se lako ka nebu kovitla
i čarolija melodije s notom trešnje,
ne bismo li se kroz misli i vrijeme
nanovo susresti mogli,
da zasjajimo skupa kao postojeće zvijezde?
Budimo opijene oči vedrine
koje neukrotivo bliješte
u odrazu uzburkane rijeke,
i poljubac tajanstven kroz mirisnu noć.
Mi smo čestice topline
i u valovima osjećaja slijepljene daljine.
Probudim se u neko doba bunila zanesen isječcima rasparanih snova pa začuđen pogledam oko sebe - ispod oblačnog pokrova tvoje postelje mjesec se osmijehom mirisne noći naviruje nad zgradama što stoje i strše u visinu.
Noć je slatka i mirisna, poput propolisa u kocki šećera topi se pod mojim koracima. Prozračni oblaci magle šire se od riječnog nasipa lakoćom obuzimajući grad. Spavaju svi, tek u parku grupice veselih ljudi sa svojim noćnim filmovima. Nastavljam dalje do svoje zgrade. Dočekuju me bogato rascvjetane grmovite ruže i sjene zaigranih šišmiša po imaginarnom platnu neba dok ključeve vadim iz džepa.
Hladno prizemlje, u sandučiću ništa nije, prvi kat, susjedine biljke i dječje igračke, drugi kat, mamin bicikl, stari ormarić i... evo me!
Ulazim tiho, svuda je mrak, mislim da moji već sanjaju odavno, možda se i prevarim. U hodniku me prožme osjećaj prisustva roditeljske atmosfere; ostavljam stvari u svojoj sobi te se zaustavih pokraj stola za naše poruke. Uvijek kad zna da ću doći, majka mi napiše misao, razmišljanje ili običnu digresiju svakodnevnog karaktera pa ostavi poruku na spomenutom stolu da pročitam u miru.
Uzimam papir istrgnut iz bilježnice sa kockicama, htjedoh pročitati uz lampu u boravku, kad sa balkona tata razdragano proviri: -Noele, sine!? Doma si! Dođi popiti samnom čaj.-
Otac ima naviku ljeti na balkonu piti šipkov čaj (domaći koji radi baka), nešto čitati i zapaliti cigaretu.
Uzeo sam svoju plavu šalicu sa motivima zime, utočio čaj u kojem plovi nabubreno suho bilje preko cjedila, dodao žličicu smeđeg šešera, kap limuna, baš fina kombinacija. Također sam si pripalio ciagret; tata mi je dao znak, kao to će biti naša mala tajna, prilika dok mama spava, jer bi se i danas malo ljutila da me zbilja vidi kako si otrovom zagađujem duh i tijelo...
Kasnije se i mama probudila te došla na balkon. -A tko bi čekao da se vidimo do jutra?- rekla je, zagrlila me i nastavila -kosa ti je opet narasla (tu se tata ubacuje i malo ju zeza da kako to može vidjeti pod slabim svjetlom improvizirane zidne žarulje) vidim ja to odmah; ali kako ti je na poslu i gdje ti je dragi, mogao bi se i on navratiti k nama jedan dan; baš me interesiraju one tvoje snimke sa putovanja, donio si ih zar ne? I nadam se da ćeš ostati doma do iduće subote?-
Naravno, mama. Zaogrnula se pletenom vestom i sjela između nas za potpuni ritual našeg pijuckanja čaja, šutnje koja nikad nije neugodna i ugodnog razgovora.
Noć je i dalje mirisno slatka, poput kocke šećera u jutarnjoj kavi topi se pod mojim mislima. I mogu zamijetiti još samo ovo: divno je biti doma.
Nošen fragmentima svjetla
prepuštam pustoj noći
da s nebom ispija kišu;
bio bih tek neznatan tuđinac
raspršen svuda po svijetu
i ptica bez svoje krošnje
da nemam tvoju uvalu zagrljaja –
pored svog blještavila gradova
ona je posebno mjesto u koje
položih svoje sidro vjernosti,
i jedini kutak svemira
u kojem zalazci sunca
još uvijek imaju smisla.
Mokre ulice titraju
pod teškim koracima
neprospavanih noći;
platane, ukočene, upijaju
slutnje neispričanih priča
isparenih sa starih fenjera.
Ulice su prepune papirića
i ova sitna kiša oplahuje mi
pod kožom urezane dojmove,
a vrijeme leprša kroz prozore
sjećanja na nadahnute dane
izgubljene u gradu svjetlosti.
Žar vode na margini ceste,
iscijepani mrak oblaka
i ples novih uspomena...
tišina usnulog Zagreba
skrivena je u tragovima,
mirisu dima i opijenosti okusa.
Prolazim putem poznatim, kasno je
i mislim na tebe; znaš li da dolazim
ili ću te, iznenađenog, probuditi?
Na samome dnu tvoga dvorišta
čeka nas jedna snažna bazga;
vitalna, čvrsta, sebe dostojna,
u zavjetrini
neukrotivo ispletena.
Svjetlosne zrake probijene
kroz gustoću visoke krošnje,
rasplesane dolutalim lahorom,
raspliću se u boji
ocvale kiše.
Dok posežemo za visokim cvjetovima
željeći naći one bogate i najljepše,
u očima ti zanosno blista refleksija
tih nježno mirisnih,
bijelih latica.
Okovani kapima tople kiše
uživamo zagrljeni mislima
s našim tajnim trikovima,
prepušteni snagom osmijeha.
Želja ispunjena riječima
obojena je ljubavlju
koju osjećamo
i svakim korakom
sve smo si bliže,
zaigrani mokrim usnama.
Uz škripu drvenog plota
i brezu utopljenog pogleda
zastasmo pa trčimo dalje
lomeći tajac usputnim lokvama.
Samo miris nas vodi i mami;
na starome stolu
u kuhinji moje bake
strpljivo nas privlači
tvoj omiljeni ribizl i
svježe ubrane jagode.
Želim biti tvoj...
za druge nevidljiv,
kao laki vjetar
zapleten ti u kosi
nošen mirisima lipa;
i tvoja rominjajuća kiša
spojena sa izvorom
toploga praska jutra
putujući rijekom večeri.
Latica sam jorgovana
koja ti krade poljubac
dok pušeš u nježne maslačke
i svaka kapljica rose
pronađena u sjaju
putenog pogleda
pretvorena u valove
hrabrog zadovoljstva.
***
Želim te dodirom probuditi
kad spavaju ulice i trgovi,
mjesec oslikava oblake,
a sjena tišine prostire svoje čari
skrivene po gradskim vežama
i našim zagrljenim željama
koje ispisuju žarnu priču
perom elana s naših usana.